Da bi pokušali saznati šta je to što poslodavci traže i kako uopšte pokušati riješiti problem ovolike nezaposlenosti odlučili smo pričati sa ljudima iz privatnog biznisa. Sa onima koji zapošljavaju druge i koji su se sami zaposlili. Možda neki od njihovih odgovora nekome pomogne prilikom traženja posla ili zapošljavanja.
Razgovaramo sa Amerom Ćorićem, menadžerom – vlasnikom Hotela “Pahuljica” na Vlašiću.
Koliko Hotel “Pahuljica” ima zaposlenih?
Hotel Pahuljica upošljava između 20 i 45 uposlenika, zavisno od toga da li se radi o periodu “visoke” ili o periodu “niske” sezone.
Koliko često zapošljavate nove radnike i kada to radite – gdje dajete oglase?
Nove radnike upošljavamo uglavnom u periodu oktobar – novembar kada se pripremamo za zimsku sezonu. Uglavnom objavljujemo oglase na internetu i na radio stanicama u regionu. Internet se pokazao kao odličan alat za traženje kvalitetnih radnika.
Je li vam se na oglase javlja mnogo potencijalnih kandidata?
Na oglase se javlja dosta kandidata, no na žalost i dosta kandidata bez potrebnih kvalifikacija i radnog iskustva za određeno radno mjesto.
Postoji teza koja se s vremena na vrijeme provlači među privatnicima a to je da je jako teško naći kvalitetnog radnika. Kakav je za vas kvalitetan radnik? Imate li vi problema sa pronalaženjem takvih?
Mislim da je problem “kvalitetnog radnika” nešto sa čime se susreću svi poslodavci, bez obzira da li se radi o privatnim firmama ili javnim preduzećima. Također na drugoj strani, radnici se susreću sa problemom zvanim “kvalitetan poslodavac”. Dosta problema leži u našem mentalitetu i pristupu radnim obavezama i poslu. “Hotel Pahuljica” ima tu sreću da zaista ima kvalitetne i lojalne uposlenike, što je preduslov za kvalitetno i uspješno poslovanje.
Šta je presudno kod izbora, na šta obraćate pažnju? Je li se držite striktno propisanih pravila ili prilikom razgovora za posao presudi neki drugi faktor – stav, držanje i sl?
Jako dobro u samom razgovoru sa kandidatom mogu izvršiti procjenu ličnosti. To je neko 6. čulo koje se kod mene razvilo tokom godina rada sa ljudima. Obraćam pažnju na sve – od dužine kose, urednosti, lične higijene, načina na koji kandidat govori, o tome kako se kandidat obukao prilikom dolaska na razgovor. Vrlo je bitan i fizički igled. Naravno ne i presudan, ali ko bi želio da ga služi konobar bez zuba sa tetovažom na vratu?
Neki kod zapošljavanja testiraju kandidate – radite li vi to i šta mislite o tome inače?
U većini slučajeva od kandidata tražimo da demonstriraju svoje vještine prije samog potpisivanja ugovora. Prednost imaju kandidati sa preporukama prijašnjih poslodavaca.
Činjenica je da postoji još uvijek mnogo privatnika koji jako malo plaćaju svoje zaposlene i pri tome im je teza da je pored toliko nezaposlenih to normalno. Šta mislite o tome – da li mizerno plaćen radnik može kvalitetno raditi svoj posao i da li je visoka plata neka garancija da će radnik kvalitetno raditi svoj posao?
Nezadovoljan uposlenik ne može ispunjavati svoje obaveze na pravi način. No ni visina plaće nije preduslov da će isti obavljati svoje zadatke onako kako to poslodavac želi. Vrlo bitno je napraviti atmosferu u kojoj se uposlenik osjeća sigurno te da sa zadovoljstvom dolazi na posao. Visina plaće nije uvijek proporcionalna zadovoljstvu na radnom mjestu.
Šta bi preporučili nezaposlenim – šta da rade, kako da traže posao i povećaju svoju šansu da se zaposle a da ne čekaju bolje stanje u državi i bolja vremena? U čemu najviše griješe kad traže posao i šta bi trebali izbjegavati?
Mislim da je vrlo lako biti pesimista. To zna svako… Međutim, mišljenja sam da u našoj zemlji ipak postoji dosta mogućnosti za zaradu i za napredovanje u karijeri. Ogroman je deficit kvalitetnog kadra u turizmu. Ista je situacija i sa zanatskim djelatnostima. Nažalost vraćam se na problem mentalnih barijera u našim glavama da su neki poslovi “niži” poslovi i da su samo poslovi u velikim javnim kompanijama nešto što garantuje sigurnost i blagostanje. Uglavnom je takvo razmišljanje ljudi koji ne žele da rade, odnosno traže poslove “od 08:00-16:00” bez ikakve “odgovornosti”.
Najveće greške prilikom traženja posla su kašnjenje ili nedolazak na razgovor i pitanja o visini plate na prvom razgovoru.
Šta biste vi uradili da ste sada na njihovom mjestu?
Nikada ne odustajati! Sigurno, ali sigurno postoji neka firma ili kompanija koja treba uposlenika sa određenim kvalifikacijama. Naša firma je često primala radnike koji su izrazili želju da uče i napreduju iako u startu i nisu imali najpoželjnije kvalifikacije.
Šta mislite – hoćemo li i kada postati društvo u kojem ćemo svi moći živjeti od svog rada? Kakve su nam šanse?
Naravno da ćemo postati društvo u kojem se može živjeti od sopstvenog rada. Mi to već dobrim dijelom i jesmo, ali državno uređenje i složen birokratski aparat usporavaju razvoj privrede. Bolji dani su pred nama!
(Hana Kazazović / Intermezzo.ba)
